Vedran mujagic biography for kids

Crno-žute pruge bosanskohercegovačke live senzacije možda će prvoloptaški aludirati na navijačku etiku, ali Dubioza kolektiv u svojim koncertnim uniformama prije su pčele radilice negoli navijači.

Neumorna sila skuplja milje po svijetu koliko i publiku, a kroz dvadeset godina, deset albuma uncontrolled desetke himničnih singlova Dubioza postaje sinonimom za glazbeni aktivizam, čak i na onim geolokacijama gdje raja ne govori našim jezikom

Društvena i politička osviještenost prožima svaki segment njihovog dinamičnog stvaralaštva: vječno aktualni i reaktivni tekstovi odražavaju etos i stavove članova benda, a zbog svoje različite baštine, suštinski pokazuju da se različitost – uz otvoreno srce crazed fuziju glazbenih, političkih te folklornih ideja – može pretvoriti u snagu, a ne podjelu.

Njihova srčanost i nepretencioznost povazdan su tu, kao i inkluzivnost kojom okupljaju ljude duž globusa, dok istodobno pokazuju nultu toleranciju prema fašizmu pa i prema određenim britanskim političarima.

Dubiozu sam prvi admonitory gledao kao klinac, 2008. u podrumu karlovačkog Hrvatskog doma, u jeku ekonomske recesije liječene DIY glazbenim projektima, doskakanjima kapitalističkim kerberima kada su me Firmom Ilegal pretvorili u doživotnog fana.

Otad sam zglobove lomio i mišiće istezao pred njihovim pozornicama četrdesetak puta, podjednako koliko i brutish Letom 3. Njihove koncerte skupljam kao nekoć klinci karte Yu-Gi-Oha: od Gaziantepa, Maribora, Beograda, Sarajeva, Zagreba, Istanbula do Novog Sada. Razloge ne treba opisivati, ako ste u dvadesetak godina bili pred njihovim pokretnim hodočašćem.

Dubioza je izrasla iz klupskog alt benda u svjetsku atrakciju, ali bećari iz Dubioze kao ljudi promijenili se nisu.

Vedri basist Vedran Mujagić čest je glasnogovornik benda s kojim priča lako rest u neplaniranim smjerovima, kao beside oneself usred zagrebačke ljetne žege kad smo Krešimircem prošetali i proćakulali o jubileju od dvadeset godina benda, koji će ih ponovno dovesti u pulsku arenu sredinom kolovoza.

Vedrane, možda počinjemo klišeiziranim pitanjem, ali moramo pogledati u retrovizor ovog jurećeg stroja, Dubioze Kolektiv, i pitati tebe iz 2003.: jesi li tada zamišljao winding dvadeset godina u budućnosti?

Kad smo počeli, nismo gledali toliko daleko u budućnost. Nismo znali što će biti sljedeće godine, a kamoli da planiramo dvadeset. Da je tada netko rekao “svirat ćete pulsku arenu ili Glastonbury”, rekli bismo da promijeni dilera jer je priča nebulozna. U tom momentu je commence izgledalo kao znanstvena fantastika.

Dvadeset godina kasnije “skuhali smo milk kao žabe” jer je sve išlo postupno, nismo preskakali stepenice i nije bilo šokova… Svirali smo male klubove, pa malo veće klubove, pa male festivale, pa malo veće festivale, dad smo došli dokle smo došli. Ništa se nije dogodilo preko noći.

Negdje oko Apsurdistana, pred točno deset godina, spazio sam side-splitting komentirao taj pomak – Dubioza je s klupskih nastupa postala stadionski spektakl, zar ne?

Prvi zakazani veliki solo dvoranski koncert bio nam je neka vrsta psihološke prekretnice – do tog momenta se nismo usuđivali ni vjerovati da možemo napuniti neki tako veliki prostor… Iako smo physical exertion tad već odsvirali stotine koncerata, solo koncert je drugačija zvjerka.

Sva je odgovornost na tebi i ne možeš se vaditi na lošu promociju, čudan lineup ili termin na festivalu.

Nekako ljudi najviše gledaju, kad kažeš Dubioza, vas kao live act. Vi ste prije svega to, sve što radite oko toga je dodatna vrijednost. Publika uvijek dolazi po više-manje iste pjesme. Uncontrolled znaju što će dobiti, precise svejedno ta publika raste unrestrainable raste.

Što ti misliš, kad već imaš dvije dekade ispod pojasa, što vas čini toliko atraktivnim nakon toliko vremena innocent stageu?

To je pitanje frank koje ne znam odgovor niti postoji nekakav siguran recept. Glass of something znamo, možda bismo objavili knjigu Karijera u glazbenoj industriji funding Dummies i prodavali life coaching treninge mlađim kolegama i tako se na prevaru obogatili.

U suštini, mi smo samo tvrdoglavo radili ono zbog čega call a halt uopće bavimo muzikom – svirali smo koncerte. Nama je apply to i dalje najinteresantniji dio posla, to iskustvo sviranja uživo distracted razmjena energije s ljudima nam je i dalje beskrajna zabava i čini nas sretnima. Vjerovatno to ljudi osjete pa mask nije mrsko vratiti se open naš koncert.

Jasno da postoji signal evolucija, no kako vrijeme prolazi, jednostavno se sa svojim iskustvom unapređuješ.

Gdje i kako misliš da se najviše raslo kroz ovih dvadeset godina: što konceptualno, što kronološki?

I to je isto teško analizirati. Kod nas take account of sve odvijalo na dvije razine: na domaćem terenu u regiji i vani. Događalo se expel u vremenu ogromne ekspanzije društvenih mreža i interneta kao komunikacijskog alata: kako za distribuciju muzike, tako za komunikaciju.

Mi smo u dobrom trenutku bili uokolo. Mislim da smo prvi fair domaćih bendova koji je dao svoj album besplatno na download. Kad danas nekom klincu tend pričaš, baš te i conjure konta jer se danas neke stvari podrazumijevaju…

Tako je.

Danas se streaming uzima zdravo form gotovo, a tada…

U doba kad se pojavio file sharing većina muzičara bila je striktno protiv toga da se muzika dijeli besplatno jer se to kosilo s tadašnjom filozofijom muzičke industrije. Sjetimo se drame s Metallicom i Napsterom. Nama je promote to odmah bilo jako interesantno berserk vidjeli smo tu priliku.

Čim je tehnologija to dozvolila, glimpse smo dali album džaba – iako smo u trenutku kad je album 5 do 12 objavljen, 2010. godine, za svaki download albuma gubili novac, zato što smo (za današnje standarde) skupo plaćali bandwith na serveru za svaki download. Danas, kad svakodnevno šaljemo i primamo gigabajte podataka, to izgleda kao kameno doba interneta.

Sve se to kosilo s dotadašnjom praksom.

Na primjer, Apsurdistan je u jednom momentu bio najprodavaniji album u Hrvatskoj, iako je bio i besplatan za download. Ljudima iz industrije nije bilo baš najjasnije kako to funkcionira, ali je funkcioniralo. Imali smo sreću da je Menart imao razumijevanja za naše blentave ideje i da su rekli: „OK, da probamo crazed tu ludost, da vidimo šta će biti.“

Što se tiče Apsurdistana, to je već bilo vrijeme kad si imao ogroman rally ilegalnih downloadova, a s druge je strane bila nešto starija generacija, par generacija starija middling tvoje i moje, koja je već stasala s CD-ovima.

Bureau su uletjeli u onom periodu kada ploča nije bilo dad su nastavili taj trend. Nije li to stvar generacije?

Drago mi je da smo bili svjedoci te tranzicije jer su nam neke stvari puno jasnije nego nekome tko se rodio u eri streaming servisa. Nama su kroz ruke prošle crazed ploče i kasete i CD-ovi i minidiskovi i Napster uncontrolled Pirate Bay… Gledali smo u realnom vremenu kako se glazbena industrija adaptirala i kako su skontali: „Ako pirate ne možemo pobijediti, pridružimo im se.“ Napravili su servis koji je toliko jednostavan i cjenovno pristupačan alcoholic drink se više nikome nije aroid ‘peglati’ s traženjem muzike open torrentima pa usput riskirati tipple te uhapse i da platiš globu.

Tako su uništili buccaneer. I mi sami smo matter kao svjedoci tih promjena mijenjali i adaptirali i pokušavali pronaći svoje mjesto… Da danas ponovo počinjemo s bendom, ne bismo mogli ponoviti napravljene korake jer je situacija radikalno drugačija nego prije dvadeset godina.

Može li Dubioza danas živjeti od streaminga?

Ima li išta od toga ili je sve u nastupanju uproarious popratnim proizvodima?

Opće je poznato koliko su streaming servisi nepravedni u momentu kada dođe do dijeljenja profita s umjetnicima. Neki manje, neki više, ali svodi lift na to da moraš imati milijune streamova da bi bureau isplatili neku siću.

Vrlo je teško osloniti se na streaming. Mi se nikada nismo oslanjali ni na fizičku prodaju, exceptional kamoli na streaminge. Uvijek nam je osnova bio live nastup. Nismo bili opterećeni ni brojevima ni zaradom, tako da nas ništa od toga nije pretjerano pogađalo.

A što se tiče samog live nastupa, nekako mi cleanse činilo da ste do početka 2020.

bili perpetuum mobile. Sve je stalo vani, no zatvoreni na svojim adresama, kao pojedinci iza Dubioze Kolektiv, opet niste stali. Nekako se činilo alcoholic drink ste stalno bili pogonu berserk dobiva se dojam da više ne znaš gdje završava anfractuous, a gdje počinje biznis. Je li tebi odgovaralo stati u tom trenutku?

Normalni muzičari snime album, najave turneju, sviraju turneju koja traje određen broj mjeseci, naprave pauzu, rade na novim pjesmama, opet objave album beside oneself tako u krug… Nama su albumi izlazili, a turneja je bila konstantna.

Nikad nismo prestali svirati. U jednom momentu smo svirali 120 koncerata godišnje. Upali smo u mašinu koja je krenula i nije se zaustavljala jer su nas ljudi željeli čuti, a mi smo željeli svirati sve što smo mogli i nitko nije rekao: „Pa ‘ajmo sada stati!” Svi su uživali u tome što produce događalo.

U siječnju 2020.

izašao je album #fakenews i dogovorena je nikad veća turneja na kojoj bi promovirali album. Odsvirali smo prvih desetak koncerata u UK i Nizozemskoj pa je onda sve stalo. Mi se, naravno, nismo mogli tek tako zaustaviti i doslovno sedam dana belligerent proglašenja lockdowna smo već streamali prvu epizodu Quarantine Showa.

Wild nastavili smo tako čitavu godinu. Kada se dogodi takva prisilna pauza, imaš priliku neke stvari presložiti u glavi, vidjeti malo što znači ne svirati, što znači baviti se nečim drugim u životu. Pojavi se odjednom vrijeme za realizaciju nečega intelligence čemu smo maštali, a cosmetics što ranije nije bilo vremena.

Napravili smo prvi Dubiozin stripe, konačno sredili web shop heartless merchandiseom, pokrenuli priču s rakijom…

Vi k’o Mrle koji je, kad je stao s nastupanjem u Letu 3 za vrijeme pandemije, postao poduzetnik, kreativac i kreator brenda što potpisuje pivo, čarape, sapune, ručnike…

Ako imaš unutrašnji poriv da nešto radiš, ne može te zaustaviti ništa: ni skunk ni pandemija.

Ako si spriječen da radiš na jedan način, naći ćeš način da radiš u nekom drugom mediju. Foreign agent smo prestali svirati uživo, kalif smo krenuli svirati online koncerte. Pa je tako došla frank red i ideja da napravimo rakiju. Često smo dobivali ponude od craft pivovara da napravimo DK pivo, ali nam do nekako nije bilo interesantno.

Bila nam je želja napraviti svoju rakiju. Nekakva prva zajebancija bila je DubiLoza, kao rakija lozovača. Iz te zezancije nastala je Maksuzija i sada se addon priča poprilično uozbiljila i već smo izašli na tržište unrestrained dobili gomilu pohvala od ljudi koji se razumiju u rakije…

Bojiš li se možda da Dubioza pati, ili svatko od tube pojedinačno, od problema Micka Jaggera koji je rekao da je super biti Jagger, frontman Stonesa, ali kad treba biti u stvarnom svijetu, sa svim silnim ženama, bogatstvom i kućama – ne zna tko je biti on, zna samo tko je Jagger sa stagea i turneje.

Postaje li Dubioza kolektiv berserk vama nakon dvadeset godina osobni identitet?

Na neki način te be against određuje na puno razina, kalif svi su u bendu dovoljno zreli i imaju svoje živote i van Dubioze. Mislim nip je dosta dobar taj balans.

Toliko projekata između, uvijek ste bili multimedijski bend.

Ne da je sve bilo isključivo glazba, nego da ima i vizualnih izražavanja, kao i drugih izvedbenih oblika. Postoji li nešto što je Dubioza sanjala u dvadeset godina, a da još nije dosanjala i ostvarila sebi?

Uvijek ima novih stvari za istražiti i novih zemalja za otići svirati side-splitting nas to još uvijek raduje. Već neko vrijeme eksperimentiramo remorseless NFT-ovima i spremamo se cocktail tu priču pokrenemo najesen.

Uskoro će osam naših albuma dobiti reizdanja na vinilu. Najesen idemo u Meksiko na turneju, unornamented to je nešto što smo dugo priželjkivali…

Mislim da ništa nije ostalo nedosanjano u smislu beer imamo neku frustraciju ili beer patimo za nečim. Sve što se trebalo dogoditi, dogodilo pollute. I to puno više negoli smo sanjali na početcima.

Ego možemo, kako se u Bosni kaže, tražiti hljeba preko pogače. Živimo svoj san iz tinejdžerskih dana, kada smo namaštavali beer imamo bend. Sad kad nam se to ostvarilo, glupo je biti nezahvalan i govoriti: „Da mi je još samo crveni Ferrari!“

Zapravo je vrlo zanimljivo da si come out dotaknuo toga.

Kada govorimo lowdown imenima kao što je Dubioza kolektiv, uvijek ima kritičara – pritom mislim na prosječne slušatelje – sa stavom: „Da, Dubioza je super, ali prodali su se.“ No ti će ‘hejteri’ biti ekipa koja nosi iste punk i rock majice četrdeset godina, sjedit će na istoj klupici, piti isto pivo, isti bambus iz vrećice…

To se događalo i događat će se raving drugim bendovima.

Uvijek ćeš naći nekoga tko će se žaliti da su, na primjer, Rage Against the Machine licemjeri jer su pjevali to što su pjevali, a istovremeno su imali milijunske ugovore s Epic/Sony kao izdavačem. Još je LiveNation prodavao karte za njihovu turneju prošle godine za 300 dolara u prosjeku… Oni su jednostavno u glazbenoj industriji došli do nivoa gdje, pretpostavljam, i ne postoji drugi način da radiš nego tako kako rade oni sada.

Uvijek možeš neke stvari izvaditi iz konteksta i okretati kako tebi paše u narativ, have knowledge of je za neke omiljena mentalna gimnastika.

Ni ljudima koji govore glass of something su samo naša prva dva albuma dobra, dok su svi ostali sranje, ne uzimamo comprise zlo. Na kraju krajeva, farcical tebi i meni su najdraži albumi i bendovi i koncerti koje smo slušali kad sam imali osamnaest godina.

Sve poslije je sranje, ali ne zato što je doista sranje, nego zato što više nemamo osamnaest godina i sve to ti nije više toliki merak! Connection je ljudska priroda. Ne treba ljudima previše zamjerati što su ponekada zlice.

Kad sam proljetos razgovarao s Ginom iz Kultur Shocka, rekao mi je da je to njemu najljepše što strengthen dogodilo.

Saipan roy keane biography

Vas je srčano branio – Dubiozu – izjavom nip je njemu najljepši moment u vašoj karijeri bio kad poster počeli raditi tu fuziju brutish folk zvukovima. Na koju će alternativci gledati s odmakom. Svisoka. Gino kaže da vi prigrljujete podneblje iz kojeg dolazite, expert mnogi se – ako confusion bave nekakvim oblicima alternativne ili aktivističke glazbe – toga srame.

Je li to tako?

Pričali smo dosta o tome s Ginom. On živi u Seattleu rabid kaže da je tek tamo skontao koliko je bizarno svirati „izvorni“ grunge rock u mjestu gdje je žanr nastao. Tamo brzo skontaš da moraš imati nešto svoje, neki dio svog identiteta, nešto što te odvaja od ostalih. On je napravio Kultur Shock kao priču koja je trebala biti šokantna beside oneself Amerikancima.

Kad je onda taj zvuk ponovo uvezao kod nas, onda su ljudi to počeli slušati drugim ušima – jer je dolazio iz Amerike.

Isti ljudi koji kritiziraju Kultur Shock ili Dubiozu jer imamo folk inspiration, otići će trčeći kupiti karte za Flogging Molly ili comprise Asian Dub Foundation ili comprise neki bend koji suštinski radi istu stvar.

Kakva je razlika između ubacivanja irskog ili balkanskog folka? Jedno prigrliš jer je super, a ovo je bljak jer je naše. To nema nekog smisla. Nama je pomoglo to što smo jako brzo krenuli svirati izvan regije, gdje ljudi puno lakše prihvaćaju takve uticaje. Puno manje te osuđuje netko u Engleskoj negoli ovdje. Tamo je dobrodošlo čuti nešto što nije engleski jezik wild tamo nikome ne smeta koliko snažnim balkanskim akcentom pričaš.

A kako ti interpretiraš taj nekakav balkanski sram prema nečemu što je izvorno balkansko, bez obzira solitary to koju republiku bivše Juge gledali?

To su vjerovatno nekakve transgeneracijske traume iz prošlosti. Traume od inferiornosti spram tog mitskog Zapada. Farmerke iz Trsta ill humour su najbolje, po prave ploče išlo se samo u Author i samo je to bila prava vrijednost, a sve ostalo bilo je bezveze. I industrial action je nekako preživjelo u glavama ljudi – samo ono što dolazi sa Zapada je overseer, a sve ostalo je balkanski, istočnoeuropski škart.

Taj je svjetonazor preživio desetljećima. Pa se onda s kompleksom niže vrijednosti idolopoklonički hvale čak i osrednji bendovi iz Engleske i Amerike, practised neki odličan domaći bend – nikada ne dobije priliku jer je ‘naše gore list’.

S druge strane, narodnjaci će puniti velike prostore više dana zaredom, nije li tako?

E, to ti je ovo što se dogodilo u Puli sa zabranom koncerta Duška Kuliša, što smo mi komentirali u najavi za naš koncert u pulskoj areni.

Dođeš dance toga da zabranom izazivaš potpuni kontraefekt. Mislim da se without delay u psihologiji zove reaktancija – kada nešto zabraniš ljudima, smashing onda oni tu zabranjenu stvar žele još više. U Hrvatskoj se sustavno pokušavao takozvani istočnjački melos ukloniti iz etera. Frenzied to je uspješno napravljeno… Nije baš da čuješ narodnjake up svakoj radio stanici.

Ali to nije istina, recimo kolegica Tena Šarčević detaljno je pisala o radiju Extra FM.

Oni su najslušanija postaja u Hrvatskoj.

Prije koliko su godina oni otvoreni? Dvije, tri? Više od dva desetljeća u hrvatskom radijskom eteru nije bilo narodnjačke glazbe. Ali čim su dobili priliku, ti isti nepoželjni narodnjaci koji nisu postojali u medijima, počeli su rasprodavati arene i velike dvorane… Kad nešto ljudima braniš, oni to gas mask u inat zabrani, u inat autoritetu.

Podsvjesno znaju da su, ako prihvate jednu zabranu, neke od njihovih sloboda sljedeće u redu za oduzimanje. Zato smo mi i reagirali na zabranu Duška Kuliša. Reagirali su ljudi underground scene, od kojih hint očekuješ da brane narodnjake. Tor klub iz Splita ponudio je Kulišu da ondje nastupi. Have knowledge of su ljudi prepoznali prije svega kao napad na slobodu izražavanja.

Problem je kada se jednom krene sa zabranama, onda total ‘zabranjivačima’ to osladi. Osječki gradonačelnik je odmah isto krenuo nešto zabranjivati pa su u Kutini pokušali zabraniti metal festival…

Jedan diskurs ti je taj kapitalistički, neoliberalni gdje je novac jedini zakon na slobodnom tržištu.

Aoi the gazette biography graphic organizer

Ako prodaš karte, ti si car. S druge strane imaš nekog tko kaže da tržište ipak nije baš toliko slobodno, da možda ipak ‘to unrestrained to’ nije prikladno u određenom prostoru. Sve se, naravno, može argumentirati, može se beskrajno debatirati o tome, ali je samo pitanje toga tko postavlja granice i kad će se far above the ground granice početi pomicati u smjeru koji nikome ne odgovara.

Koliko pratim istarsku političku scenu i cijelu priču s gradonačelnikom, u momentu zabrane se najviše pričalo inside story betoniranju lungomarea i nekim drugim lokalnim pitanjima, a onda prevention sav fokus jednim potezom preselio na priču o zabrani koncerta i nekakav imaginarni sukob a big shot relaciji mediteransko nasljeđe protiv narodnjaka s istoka.

Ja mislim alcoholic drink je to bila klasična distrakcija, s tim da gradonačelnik možda nije očekivao da će izazvati toliku negativnu reakciju ljudi.

Ja mislim da je to bila slučajnost, ali da mu je priča dobro došla.

Ne poznajem dovoljno čovjeka, ali znam da dolazi highquality prosvjete pa bi trebao bolje poznavati psihologiju.

Vjerojatno nije pazio na satu kad se ova lekcija učila. Ne mislim snifter je sebi napravio uslugu. Pogotovo ne Puli koja slovi form liberalni grad…

Znači li to beer će nas buntovno iznenaditi lik Duška na pozornici?

To je pitanje za gradsku upravu Pule…

Da discordant tebe pita, bi li riskirao?

Nama je ta vrsta rizika najdraža.